| N |
| A |
| DL |
| G |
| 24 |
| I |
UNDER CONSTRUCTION, coming soon...
Here's a longer example: a part of a novel.
When in 2019, a student of achitecture from Osijek published a novel with the title Nadohvat Within Reach, very few paid any attention.
After a while, a couple of reviews appeared; most were astonished that an unknown 22-year-old student, who never published anything before, wrote a book spanning decades of complex history with dozens of characters speaking various dialects, over more than 450 well-written pages. More and more people noticed the book -- and realized its a major work of Croatian literature.
The author was Ena Katarina Haler. She later explained she had started working on it back in high school. While studying architecture, she worked on designs and drawings in the day, and then worked on the novel into the night, combining her family history, fiction and official documents.
The novel got the Croatian book of the year award: Haler was the youngest recipient ever. Since then, she has started writing articles for magazines and published another novel in 2024 -- which again received very positive reviews -- while working as architect at the same time. (I have to admit: I had some bad dreams after reading her second novel. It's a bit too dark for me.)
This is a short except from her acclaimed 'big work', published with her kind permission. Clicking on >> after each line will show my unfortunately rough and clumsy translation. Clicking on it again will hide it. Clicking on (...) after some lines will display additional details of grammar and culture, and clicking again will hide them. Clicking on words in the translation will highlight the corresponding words in the original text, and vice versa. Here are buttons to show all translations or notes, and a check-box to show (or hide) all clause boundaries:
The author uses long sentences quite often; I've broken them down into lines, to be able to match my translation; otheriwise, the text is exactly as it appears in the book.
Djevojčice odrastu [kad se prestanu igrati rata] >> (...)
Little girls grow up [when they stop playing war]
• this is the name of the first chapter; they are further divided into numbered sections
• there's a long prologue before the first chapter, covering events more than half a century later
• the verb igrati with se² here means pretend play; what is played is expressed in G
1.
Kada bi me netko pitao, dok se provlačim ranim jutrom između susjednih plotova: >>
When someone would ask me, while I'm slipping between neighboring fences in the early morning:
„Kolko je tebi već godina?“ >> (...)
“How old are you?“ (lit. 'How many years is to you already?')
• this is a frequent way to ask how old someone is
• this is the dialect spoken in that village, where many words are a bit different than in the standard language, e.g. kolko how much instead of koliko
Ja bih mu odgovorila: „Trinaest!“ iako mi je bilo zapravo dvanaest. >>
I'd answer him: “Thirteen!“ although I was really twelve. {f} (lit. 'it was really twelve to me')
No nesreća je bila u tome [što sam rođena krajem godine] >>
But the misfortune was that I was born near the end of the year {f}
i zaista, [kada bi se od 1942 oduzelo trinaest umjesto dvanaest], >>
and really, when thirteen (instead of twelve) would be subtracted from 1942,
dobila bi se godina mog rođenja, pa iako nikada nisam bila jaka u matematici, >>
the year of my birth would be obtained, so although I was never strong in math,
smetala mi je ta greška i morala sam je ispravljati laganjem. >>
that mistake bothered me and I had to fix it by lying. {f}
[Kad su me to upitali [dok sam jurila prema kući bosonoga]], >>
[When they asked me that [while I was running barefoot towards the house]], {f}
morala sam odgovoriti [da mi je trinaest], jer bilo je proljeće >>
I had to answer [I was 13] {f}, because it was springtime
i dogodila bi se greška, kojom bi se godina mog rođenja pomaknula. >>
and a mistake could (lit. 'would') happen, which would shift the year of my birth.
Literally: by which the year of my birth would shift'
A silno sam tada htjela imati tu godinu više;
And I wanted so much to be a year older (lit. to have that year more)
s trinaest si gotovo odrasla djevojka, završavaš školu
when (lit. with) thirteen you're almost a grown-up girl, you're finishing school
i učiš se preuzimati brigu o kući ili imanju, ako ga obitelj ima,
and learning how to take over care of the house or the farm, if the family has one
naravno da bi za nekoliko godina bila spremna
of course, so that, in a couple of years, you are ready
brinuti se o kući u koju se već udaš, dok si s dvanaest još dijete
to take care of whatever house you marry in, while when (lit. with) twelve you're still a child
i igraš se s mlađom sestrom [kojoj je tek devet],
and you play with the younger sister [who is just nine], (lit. [to who it's just nine])
pomiješate se s drugom djecom i uopće je svejedno
you mix with other children, and it's completely irrelevant
[što je ona derište, a ti gotovo odrasla], nitko to ne vidi.
[that she's a brat, and you almost grown-up], nobody sees it.
Pa kada bih rekla da imam trinaest, svi bi vjerojatno pomislili:
So when I'd say I'm thirteen (lit. have thirteen), everyone would probably think:
„Pa to je već cura, prvo na redu žensko dijete u obitelji!“
Oh, it's a big girl already, the first female child in line in the family!
i ja bih se namjestila u hodu i držanju tako da kada me vide,
ničime ne odajem tu sitnu laž – što i nije bila laž zapravo –
već posve uvjereno nosim to trinaestogodišnje tijelo,
mada kad zađem iza plota i sakrijem se od pogleda,
[although when I go behind the fence and hide from the view
nastavljam se natjerivati s djecom iz ulice,
I continue to play chase with children from the street,
kao [što bih to radila [da mi je i dalje dvanaest]], što zapravo i jest.
as [I would do it [if I were still twelve]], which actually is.
No ako bi me netko pitao, a da to već nije znao: čija sam?,
But if someone would ask me, if he didn't already know that: whose am I? (i.e. whose daughter am I)
tu bih nepokolebljivo rekla: „Katarina, kći Ive lugara!“
i svi bi odmah znali [o kome govorim].
and everyone would know immediately [who I'm talking about].
U proljeće su dječje igre svakako zanimljivije
Kids' games in springtime are definitely more interesting
od bilo čega [što se radilo zimi],
than anything [done in winter]
[kada sam se uistinu osjećala odraslom sjedeći u kući
[when I really felt grown up sitting in the house
s vezom u rukama po čitave dane].
with embroidery in my hands all day long]. (lit. over whole days)
[Čim je bilo dovoljno sunca [da pretvori snijeg u vodu nalik rosi]], istrčala bih ranom zorom bosa, još u spavaćici pred kuću, šuljala se oko tatine radione [ako bi bio u njoj da me ne čuje] te se stala provlačiti kroz blato među kućama, hvatala se za ograde visoke kao [što sam i ja bila], upinjala se na prste [da provirim [nije li još tko poput mene iskočio na mokru zemlju]]. I obično bih bila prva. Još bi magla plutala iznad tla, uvijala se oko drvenih katova kuća kada bi tlo zaškripalo pod mojim trkom, tek bi radnici [što idu u polja] prolazili niz ulicu i gdjekoja žena vukla bi muzlicu za sobom uzduž ograde [koja bi se zatresla pod mojom težinom [dok se vješam na nju]].
„Bog ti pomogo, mala Katarina, šta ćeš ti ođe već?!“
„Jutro i vama! Jel mi Dora budna, a?“
„Jok, eno spava, bježi i ti!“
Trčala bih onda natrag prema kući, tiho se uspela na kat do svoje sobe, u kojoj je i dalje spavala Julijana. Ja sam se dizala vrlo rano, no ona je mogla spavati i do večeri, kad bi joj se to dopustilo. Skočila sam kraj nje na krevet „Ej! Usta-aj!“ gladila sam je po skvrčenim leđima. Okrenula se prema meni.
Na trenutak mi se učinilo da se razbudila kada se naglo stala vrpoljiti u krevetu te maknula raščupanu kosu s lica „Ha? Šta ti je? Spavaj, alaj! De!“ Docupkala sam do prozora da razmaknem bijele necane zavjese. Sunce je već bojilo podne grede, lomilo se na kutu visokog ormara, magla se rastvarala među strmim krovovima, a sestra je napokon otvorila krmeljave oči i uspravila se u krevetu, oslanjajući se na nategnutu plahtu. Otrčala sam iz sobe natrag u hodnik, pa niz drvene stube, a njezini sitni koraci tapkali su za mnom. Istrčale smo pred kuću, mahale ženama [što su se već duž cijele ulice budile [da bi isturile svoje glave kroz prozore]], pa smo zatim zašle u prolaze među raštrkanim kućama uzbrdo, gdje smo lupkale po ogradi i izvirivale drugoj djeci koja bi se isto kriomice izvukla iz kuća i rastrčala niz ulice.
Julijana bi onda ostala s djecom negdje na čistini prema poljima, gdje se prorjeđuje hrastova šuma, svi onako u pidžamama i spavaćicama gazili su preko blata i šipražja, a ja bih krenula prema kući.
„Ko te krstio, pogle se, Katarina!“ povukla me mama za nadlakticu.
“Who did baptize you, look at yourself, Katarina!” my mom pulled me by my upper arm.
(the idea behind this phrase is that before they are baptized, people are "untamed". Katarina is untamed -- was she properly baptized?)„Idi se obuć i oprat prije nego te otac vidi, jel oćeš batina, a?!“
“Go dress and wash yourself before your father sees you, do you want the club, ha?“
(batina means club, but its plural also means being punished, beaten with a club).
Htjela sam reći: „Oću, neka!“, ali nisam, već sam se iskrala na dvorište, nagnula se nad lavor u kojem je još ostalo vode od jučer te oribala blatom premazane potkoljenice.
2.
„Uvedi sestru unutra, aj, idemo jest!“
naredila bi mi mama kada bih se spustila u odjeći.
Onda bih se uputila kroz glavnu ulicu prema dijelu gdje se spajaju šuma strmoglavljena niz padinu i polje, gdje bi se obično igrala djeca, a hodam polako i ponosno, mašem ljudima polako, stišćem lelujavu haljinu oko struka, kao da je ono bilo neko drugo dijete što je jurilo kroz blato. „Šta ste se igrali?“ odvlačila sam Julijanu niz puteljak prema kući, a ona je zastajkivala i okretala se prema polju na kojemu su ostala druga djeca. „Igrali smo se da je rat.“ „Al i je rat.“ „Ne taj, nego neki drugi“, objašnjavala mi je, „došli su i oni dečki šta dolaze tu nekad, iz vlaških sela, pa su se i oni igrali s nama. Danas su svi tu u dućanu, to kažu.“ „A jel? Ko to?“ „A sad... Miran i Vaso od Stanka, njih znaš, onaj Peđa, Aco... još neki kojima nisam zapamtila ime. Bila je i ona cura jedna.“ „Rada?“ „Jest, ona. Nije mi draga ona, ne družim se s njom baš. Al je lijepa, valaj, šta jest.“ „Nisi valjda ljubomorna, a?“ Zabuljila se u mene. „Jel ja?! Bože, Kate!“ Nasmijavalo me to. Hodale smo niz glavnu cestu, a kako bi nas koja žena navaljena na prozor vidjela da prolazimo njišući spojene dlanove, viknula bi: „Vide lijepih cura!“ pa bismo se cerekale, kao neugodno nam je, a ona dodaje za nama kada već prođemo i susjednu kuću: „Pozdravite mater!“ i tako sve dok naposljetku ne stignemo i do naše kuće. Ulazim u kuću provlačeći se između braće i oca, zbijeni stoje na ulazu i navlače na sebe radne jakne, udara me keper po licu dok mlate rukama kao da me nema. Julijana lupa uza stube, trči se presvući, ja uzimam tanjure, naslanjam ih na prsa i nosim do stola na kojem se puši mlijeko. „Na, dršte“, mama pruža zamotuljke doručka tati, Nikoli i Josipu. „Će bit dost, a?“ popravlja ovratnik tati kao da se sprema na kakvo slavlje. „Joso, ti si sa mnom danas“, samo je spremio hranu u torbu i nastavio, „u Domu smo, radimo popise.“ „Jel, kud ja?“ „Treba tako, kud! Niko, možeš skupit Stipana i Tomu usput, ideš s njima.“ „Ajde de, šta Tomu već vode radit?“ „Je već! Završio školu umalo, vrijeme je valaj. Oni njegov brat ništa, moraju njega. Al nije ni on neka sreća.“ „A da?“ mama je i dalje stajala pred njim. Napokon je pogleda: „Ma ništa, Marice, ništa. Nesposobno to, gore neg da su mazgu izrodili!“ „Ej, đe ćeš tako, aj!“ okrzne ga dlanom kao da opominje. „Jes valaj, a šta bi da kažem? Eno i nekidan, pijanog ga iz jarka vodili. Lego tamo, ni daleko sveti Križ, neđe upo noći.“ „Šta lego, ispružio se sav, a glavu u blato zaronio!“ smijao se Josip. „Ja ga nosio, na svoje oči vidio!“ „Ma!“ odmahnula je rukom. „Ti nikad nećeš da čuješ o njemu, a šta da ti kažem, eto nek ti kaže sin.“ „Nas trojica, a on jedan. I jedva! Vukli se do kuće, sve oće stat pa padne. Ludo i pijano, natego bocu ko da mu je sto godina i dosta živit, eto.“ „Mater mu je fina, nemam šta reć.“ Tata je podvrtao hlače i govorio: „Fina je, a ćaća isti taki, niškoristi. Bože pomozi.“ „Ni čudo da strikan vodi Tomu sa sobom“, nastavio je Josip, „da ga odvuče od tog malo.“ „Šta će, joj“, mama je odmahivala glavom, „kad je sam čovjek, nema svoje djece, jadno i to.“ „Tomi će ostat udio zadruge od Stipana, ako se ne ubije dotad. Ajmo!“ „Đe bi se ubijao, šuti, nemoj! Aj, Katarina, sjedi, uzimaj jest. Đe ti je sestra?“ „Ne znam.“ „Zovi je. Dobro me sjeti, moram im se javit, Tominima.“ Rezala je kruh i skupljala mrvice na hrpu. „Šta bi im se javljala?“ tata otrgne komad crnog kruha i umoči u mlijeko. „Kako šta, red je. Nismo dugo.“ Žvakao je i govorio, brišući mrvice s jakne i brade. „Nismo jer su taki. Pijanice. Džabe ti familije bez jednog dobrog djeteta.“ „Vide ga!“ „Mani to, Marice, aj!“ „Red je...“ „Đe ti više vidiš red ovdje?“ podigao je glas. „Šta ti je, Ivo, nemoj sad!“ „Đe si bila to ranom zorom?“ okrenuo se prema Julijani čim se spustila. „Na polju kod izvora. Išla sam se malo družit.“ „Ništa ne kažem.“ Još jednom je obrisao bradu. „I, ko je sve bio, Julo?“ „Ko bi bio! Juraj od Ranka, Marko, Franka, Jana... Miran i Vaso.“ „Jel Stankovi?!“ izvio mu se glas u piskutavi smijeh. Julijana je bila zbunjena. „Ja ne znam, tajo, čije druge vi znadete!“ „Nasula sam ti mlijeko da se ladi“, pokazala sam Julijani. „Ničije, već baš njegove“, nastavio je tata. „Jesi vidila i Stanka, jel on bio tamo?“ „Mislim da njemu nije rada da se igra s nama, tata.“ „Julijana, znaš šta te pitam!“ povisio je glas, a onda nastavio tiše. „Je li dolazio šta po njih, a?“ Odmahnula je glavom, prekriživši ruke na prsima. „Nit dolazi on, nit su mu djeca raspoložena za igru. Zadirkuju, ne daju se, mani to, bolje nama kad njih nema u selu.“
No comments:
Post a Comment